PLANINA LOLA, JEDNA OD MORAČKIH LJEPOTICA

61f6501c61f37.jpg

Ne “putujem” samo po planinama, ali su mi ta odredišta najmilija. I što sam starija, sa više kilograma i manje kondicije, ambicije su mi veće. Moračke planine sam uvijek samo posmatrala iz daljine. Najbliža sam im bila kad sam išla na izvor Morače, kao i na Kapetanovo i Manito (Brnjičko) jezero. 


Tad sam ih sa divljenjem posmatrala iz žablje perspektive i nadala se da ću se nekad domoći i kojeg vrha. Septembarski dani su bili pri kraju, i prolazio mi je zadnji voz za posjetu još nekoj planini ove sezone. Na Moračke planine se nisam usudila da idem sama. Slabo poznajem taj teren, pa me nije ohrabrilo ni saznanje da postoje markacije. 


U ovom slučaju pratim najave planinarskih društava. Imam svoje favorite kad su društva u pitanju, ali uvijek dajem prednost lokaciji. Kad sam vidjela najavu “Javorje, Lola i kačamak kod teta Mare” Montenegro Phototrekkinga, odmah sam se prijavila.


Dva puna autobusa, avanture željnih stanovnika Podgorice, uputila su se tog jutra ka planini Loli. Ni kačamak i ostale đakonije koje su se nudile, nisu bile zanemarljiv motiv.


Sa puta Podgorica-Kolašin, na raskrsnici Mioska, skrenuli smo lijevo, prema Boanu. Posle petnaestak kilometara uskog i krivudavog puta, stigli smo do prevoja Semolj, gdje smo parkirali autobuse. Odatle smo krenuli lijevo, kroz šumu, makadamskim putem. Nije trajalo ni 20 minuta, a pred nama je pukao pogled na visoravan, bez skoro ni jednog drveta. Javorova, po kojima ova oblast, najvjerovatnije, nosi ime, ni od korova.


Predio se nije mnogo mijenjao, teren je bio lagan za hodanje. Malo smo pojačali tempo, što mi baš i nije odgovaralo, ali se nisam dala obamesti u nakani. Pauza je svima dobrodošla. Sa mjesta gdje smo napravili desetominutnu pauzu pružao se pogled na Lijevno, čiji je vrh poznat i kao Kenedijeva glava, a koji se dobro vidi kad se sa Mioske uputimo ka Kolašinu, pa onda okrenemo glavu nadesno. Ovo okretanje glave može samo u slučaju da ne voziš.


Pri vrhu, oprez nije bio na odmet, ima sipara i prilično je strmo, ali sam se iznenadila kad smo stigli do cilja, jer je penjanje bilo baš kratko. Greben je dug i prošetala sam po njemu od početka do kraja. Sa drugog kraja je najbolji pogled na Kapu Moračku. Ispod nje, ali sa druge strane, je izvor Morače. 


Upravo tada čuh nevjerovatnu činjenicu da su otpočeti radovi na pravljenju mini centrala na tom prostoru. Nisam mogla da vjerujem da nadležni mogu da dopuste uništavanje takvog spomenika prirode. To je ružna i tužna priča za neki drugi blog.


Na vrhu postoji kutija sa sveskom, bez pečata. Veliki Zebalac je, inače, visok 2129 metara. Opet su se u daljini bijeljele vjetrenjače, a neposredno ispod nas smo gledali brojne katune, uglavnom napuštene. Vegetacija se svela na (trenutno) suvu travu. Od drveta ni traga ni glasa.


Na vrhu, neki su se odmarali, a neki neumorno fotografisali. To mi je bilo i logično, jer se ta aktivnost nalazi i u nazivu ovog planinarskog društva. Ja sam škljocala na sve strane , nadajući se da će se iz kvantiteta iskristalisati kvalitet.


http://jasninaputovanja.me/2016/10/15/planina-lola-jedna-od-morackih-ljepotica/

Ostali članci:

СДАЙТЕ СВОЙ АВТОМОБИЛЬ В АРЕНДУ В ЧЕРНОГОРИИ И ЗАРАБОТАЙТЕ НА ЭТОМ

26.03.2024

ДОГОВОР ОБ АРЕНДЕ АВТОМОБИЛЯ: ПРАВИЛА И НЮАНСЫ

24.03.2024

23.03.2024

23.03.2024

Приложения для путешествий

23.03.2024